GUSARI NA JADRANU

Često sam razmišljao da napišem nešto o ovim nevjerovatnim događajima koji su se zbili odmah nakon proglašenja primirja Italije sa Saveznicima, to postavljam direktno kako pišem bez ikakvog pregleda, tema je dosta široka pa ću je postovati u više djelova.

To je kronika o šest intenzivnih dana rata, viđenog između Jonskog i Jadranskog mora ,čiji su glavni protagonisti dva njemačka torpedna čamca S 54 i S 61 i jedna motorna zattera- polagač mina MFP 478, sa njihovim malim posadama.

Oni su izveli podvig koji sliči na Holivudski film, sa nesumljivim profesionalizmom, koji izaziva respekt i simpatije.

Iz Taranta su već u novembru 1942 najmodernije jedinice (Littorio,Vittorio Veneto i Roma) prebačene u Napoli, kasnije u Speziu, dok su u luci ostale starije jedinice Diulio i Andrea Dorie, lake krtarice Luigi Codorna, Scipione Africano i Pompeo Magno, jedan razarač, torpiljarke i 5-6 podmornica.

Pored tih snaga bile su male snage Njimaca , grupa 250 ljudi, uglavnom specijalisti za telekomunikacije i tehniku, dva već spomenuta torpedna čamca i minopolagač.

Torpiljarke su se nalazile vezane u Mar Piccolu. One su se nalazile u luci radi popravke i remonta motora posle dugog ciklusa rada u zoni operacija.

Schnellboot S 54 bio je pod komandom poručnika Klausa Degenharda- Šmita, a S 61 pod komandom glavnog kormilara Fridela Blomkera, koji je mjenjao titularnog komandanta koji se nalazio na lječenju. Motorni splav MFP 478, tipa C.2, nakon što je iskrcao 22 mine u barutanu Buffaloto, nalazio se u arsenalu i čekao početak popravki. Splavom je komandovao podoficir.

Oko 19.42, 08. septembra, prekidajući večernji program, italijanski radio emitivao je proglas šefa vlade maršala Italije Pjetra Badonja, najavljujući primirje koje je traženo od saveznika. Ulice Taranta, luku, i brodove zahvatio je talas oduševljenja.

U toj situaciji, u kojoj nije bilo incidenta između Italijana i Njemaca, najstariji njemački komandant poručnik Degenhard-Šmit poslao je izvještaj u Komandu njemačke mornarice u Italiji, napominjuči da čeka daljnja naređenja. U 21.28 stiglo je naređenje od komandanta 3 flotile torpednik čamaca Herberta Maks Šulca, počnite operaciju »ERNTE«. Ona je bila dio veće operacije ACHSE, koja je predvidjela razoružavanje Italjana i okupaciju teritorija, a bila je formulisana već 1.augusta.

To je za njemačke brodove značilo žurno napuštanje Taranta i što brže povlačenje u Sjeverni Jadran, ali i poduzeti sve moguće mjere da se spreče italijanski brodovi da napuste luku.

Komandaant Šmit naredio je da se torpedni čamci i minopolagač pripreme za isplovljenje, kako bi se tokom mraka što više udaljili od Taranta. Na torpednim čamcima su već počeli radovi na srednjim motorima, koji su se pripremali za iskrcaj na obalu, ali su zato dva motora bila još uvjek funkcjonalna. Sa dva motora brzina je limitirana na 18 do 20 čv. Motorni splav je radi stanja motora imao manju maksimalnu brzinu koja se sa 11 čv spustila na 8. Posada motornog splava MPF 478 trebala je preuzeti na molu Buffoluto, svoje deponirane mine (22 kom) i pridružila se komandantu Šmitu, koji je sa dva torpedna čamca isplovio u namjeri da kroz navigacjoni kanal stigne u Mar Grande.

Pošto su torpedni čamci bili dosta niski, bez jarbola, nije bilo potrebe da se otvori okretni most, što je zahtjevalo dozvolu Komande Mornarice. Međutim kada su se našli pred ulazom u kanal, tačnije pred plivajućom barijerom, koju je straža u pomankanju naredbi više instance nije htjela otvoriti, Šmit nije insistirao, več je opet privezao torpedne čamce.

Šmit je sišao na obalu i pješke se uputio u zgradu komande na istoku navigacjonog kanala iznad koje je bila dignuta plava zastava sa tri zvjezde, znak komandujučeg admirala. Njegove namjere su bile da formalno zatraži dozvolu da sa svoja tri broda napusti luku i otplovi prema Grčkoj, jer se očekivalo da sutradan stignu engleski brodovi.

Prošlo je 23.00 kada je poručnik Šmit dobio od admirala Brivonesia da isplovi u zoru, kao i dozvolu da motorni splav ukrca mine u Buffoluotu, a Šmit je obećao da neće poduzimati nikakve akcije u italijanskim vodama. To kasnije baš i nije tako ispalo.

Posle više nesporazuma, pred uplovljenjem MPF 478 u Buffoluto(tamo nisu ništa znali o dogovoru Šmita i admirala Brivonesia), konsultovali su admirala Fioravanzija, komandanta baze, te dozvolili najzad da motorna splav uplovi, sa odgovorom komandanta baze »Roba je njihova, pa nek je uzmu« Pomoću kolica mine su dovožene do ispod broda i sohama na palubu.Postupak je tekao brzo.

Mine su bile na dnu ležeće magnetno akustičke TMB mine, sa 420 kg eksploziva, koje su se mogle postavljati na dno do 30m dubine, imale su sitem za kasnije aktiviranje, kao i brojač prolaza brodova..

Na brodu je bio prisutan i poručnik bojnog broda Hans Winkler specialista za miniranje Njemačke mornarice u Italiji. On je zamolio dozvolu, i dobio je, da uništi električne djelove njemačkih mina koje su se nalazile u skladištu.

Ukrcaj je zvršen u 2.30, 09.septembra, a u 3.15 mala formacija na čelu sa S 54 je ušla u navigacijski kanal, ovaj put su ploveće obstrukcije odmah otvorene.

Predviđeno je bilo da sastav prati motorni čamac, da Njemci ne bi poduzimali neke neprijateljske akcije. Iako je bila tamna noć bez mjesečine, čudo je da ništa nije primječeno, ni sa motornog čamca ni sa semaforske stanice na izlazu iz navigacijskog kanala.

Prva mina je oborena stotinjak metara od izlaza iz kanala, a ostale (21 mina) na putu do izlaza iz Mar Grande, na dubinama ne većim od 30 m. Cilj ove operacije je bio da ometu-potope neki brod anglo amerikanaca koji su tokom dana trebali stići u Taranto, a i italijanske jedinice su u isto vrijeme morale napustiti luku i otploviti prema Malti.

Sastav dva torpedna čamca i na začelju motorna splav, nešto posle 0400 stigao je do prolaza kroz plivajuću barieru koja je zatvarala ulaz u Mar Grande, a bila je postavljena između đige San Vito na istoku i ostrva San Paolo na zapadu. Straža koja ništa nije posumljala otvorila je barijeru, a sastav se udaljilo kursom prema jugu, pa nakon nekoliko milja okrenuo u jogo istočni kurs prema Capo Santa Maria di Leuca. Sastav je oprezno prosljedio među italijanskim defanzivnim minskim poljima, sa kojima su bili upoznati prije dolaska u Taranto već u avgustu mjesecu. Brzina sastava je prilagođena najsporijem brodu MFP, koji je vozeći svom snagom, posle oslobađanja od tereta mina, dostigo brzinu od 9 čv.

More je bilo mirno, na pomolu je bio još jedan ljep i topao dan. Plovidba je tekla rutinski, bez susreta sa brodovima kao i avionima sve do 12.23. Tada su primjetili sa S 54 par italijanskih pomoćnih minolovaca, koji su kontrolisali rute ispod Capo Santa Maria di Leuca. Radilo se to o ribarskim brodovima, koji su bili opremljeni mehaničkim minolovkama, za razminiranje sidrenih mina. Posada je bila oko desetak ljudi, a naoružanje mitraljez 6.5 ili 8 mm, za eventualnu zaštitu od aviona, odnosno što je bio češći slućaj za aktiviranje mina koje bi isplivale.Uglavnom bili su nemoćni prema četiri automatska topa 20mm na torpednim čamcima, da i ne računamo motorni splav.

Jedan minolovac-ribarica je slipovao minolovku i počeo bježati prema obali, maksimalno opteretivši svoj motor, postižući brzinu ne veću od 8čv.

Drugi minolovac R 240 Vulcania, ribarica-motorne jedrilica od 91 GRT, presretnuta je odmah od torpednog čamca S 54, na kome su sa posadom na borbenim stanicama, spremni da otvore vatru, preko megafona pozvali Vulcaniu da zaustavi motore.Komandant Vulcanije nemajući drugog izlaza zaustavio je motore, a S 54 mu se približio na 20 i naredio posadi da napusti brod.

Kako je more bilo mirno Šmit je pristao na desnu stranu Vulkanije, a par mornara je sišlo na nju, postavivši mala eksplozivna punjenje, regulisana da eksplodiraju posle par minuta.

Pošto su se mornari vratili na brod, S 54 se udaljio i priključio S 61 koji je pratio splav MPF 478, koji se nije zaustavi kako bi očuvao svoju brzinu. Oko 12.45 eksplozivno punjenje je eksplodiralo i za par minuta R240 Vulcania je nestala sa površine, 1,5 milje , 190 stepeni od svetionika Santa Maria di Levca.

Eksplozija je uzbunila obalne baterije, koje su ispalile tridesetak projektila malog i srednjeg kalibra prema torpednim čamcima. Ovi su imali sreću pa nisu pogođrni. Okrenuli su se punom brzinom prema istoku, dok nisu izbjeglo opasnu zonu dejstva baterija, a potom se okrenuli prema sjeveroistoku u vode Otrantskog kanala, uvjek sa brzinom 9čv.

Malo posle 14.00 primetili su po krmi, jedan ratni brod, moguće laku krstaricu koja je prolazila ispod Capo Santa Maria di Luca. Nalazila se 15 milja po krmi sastava, a kurs im se podudarao.

Radilo se o krstarici Scipione Africano, koja je napustila Taranto i brzinom 28 čv se uputila u Peskaru, gdje je trebala da prati i osigurava transver kraljevske porodice, predsednika vlade i vojne ministre koji s napustili glavni grad, na jug.

Šmita su mučile namjere krstarice i da li je upućena za njim. Razloga je bilo više, od miniranja Mar Grande, što su Italijani možda otkrili, napada na italijanske minolovce i potapanje jednog, što je sve značilo da su prekršeni dogovori sa admiralom Brivonesiem.

Vijest o dejstvima Šmitovog sastava stigla je admiralu Brivonesiu u 13 sati 09.09., pa se admiral zabrinuo šta će biti ako njemačke jedinice susretnu korvetu Baionetta, koja je prevozila gore spomenutu svitu i kralja iz Peskare za Brindizi. Nećkao se da pošalje za Njemcima dva torpedna čamca Clio i Sirio, ali budućida je Skipione već krenuo da preuzme pratnju Baionetta, ograničio se da pošalje zapovjed da krstarica djeluje ofanzivno protiv Njemačkog sastava ako ga uoči.

Torpedni čamci, koji su svaki imali osposobljena samo po dva motore, nisu mogli postići brzinu veću od 18-20 čv, uz to još prateći motorni splav, nije ni pomišljao da izvede torpedni napad na neuporedivo jačeg i bržeg protivnika, već je u pokretu donio odluku da potopi MFP 478. Sa brzim manevrom S 54 S 61 preuzeli su posadu motornog splava, koji je kasnije sa eksplozivnim punjenjem dignut u vazduh, a torpedni čamci su se udaljili sa brzinom 18 čv u pravcu jugoistoka pokrivajući brodove dimnom zavesom, da onemoguće gađanje.

Sa krstarice Scipione Africano, posmetrali su pokrete njemačkih čamaca,kao i dizanje u vazduh splava MFP 478. Krstarica je nastavila bez modificiranja kursa i brzine. Posmatrajući torpedne čamce koji su joj bježali u suprotnom kursu, komandant kapetan fregate Ernesto Pellegrini, nastavio je plovidbu prema Peskari, moravši ispuniti glavnu zadaću, pratnju korvete.

Opterečenje motora na torpednim čamcima je na maksimalne okretaje odmah je pokazalo enormno gubljenje sladke vode u sistemima motora, što je bio među ostalim jedan od razloga popravka u Tarantu. Ne imajući potrebne vode na brodu da stignu do cilj, morali su pronaći bezbednu luku gdje će naadopuniti rezerve.

Snaga motora je odmah smanjena na pola snage, Šmit je ocjenio da je najbliža luka Valona, u Albaniji, udaljena približno 50 milja. Do nje su mogli stići kasno popodne vozeći umjerenom brzinom.

Stigavši do vanjskih zaštitnih obstrukcija u 17.00, S 54 i S 61 zatražili su da se otvore, međutim italijanska straža je to glatko odbila. U Albaniji su Njemci »radi svoje sigurnosti« već stavili luke pod svoju kontrolu, ali upravljanje obstrukcijama je ostalo još u nadležnosti italijanske komande na malom ostrvu Saseno, koji je kasnije nakon sabotaže postojećih vojnih instalacija, napušten noću 10/11 septembar. Italijani su se motornim čamcima i malim brodovima prebacili u Brindisi.

Videvši situaciju, a ne želeći se ispostaviti italijanskoj vatri, Šmit je odlučio produžiti prema Sjeveru, gdje se je nadao pronaći neki izvor uz dalmatinsku obalu. Predpostavio je da je i situacija tamo puno povoljnija za njemačke brodove.

U ovoj tački sreća koja je pratila ove dvije jedinice se preokrenula. Ploveći lagano duž obale, prema sjeveroistoku, udarili su u jednu obstrukciji (baražu) kojoj su plivajući cilindri bili ispod površine. Za tu baražu Šmit nije znao. Odmah su zaustavljeni motori, a brodovi su udarili u podvodne plovke, producirajući jezivo škripanje. Izgleda su zakačili barieru po dužini i oba broda su zakačila propelere i kormila. Srećom izdana komanda za vožnju krmom nije izvršena, što je ograničilo štetu.

Torpedni čamci su ostali upetljani blizu obale, bez mogućnosti da zatraže pomoć, ali kako su predstavljali bespomoćne mete za bilo koga, morali su sami da se snađu i riješe tu situaciju. Pokušali su sa čakljama sa brodova da se rješe čelik čela oko propelera i kormila. Taj posao se ubrzo pokazao uzaludan, pa su poslali ronioce mornare sa lampama( već se je mračilo) da provjere situaciju i pokušaju odmotati staraa čelična užeta. Pregledom su ustanovili, da srećom nema oštečenja na propelerima i kormilima, pa su počeli oslobađati voj po voj užeta. More je bilo još toplo, tako da se moglo raditi. Spustili su dva pneumatska čamca, koja su prenjela sidra po pramcu brodova, da ih zadrže sa pramcem u vjetar. Oko 21.00 obe jedinice su bile slobodne.

Povlačeći se po pramcu na sidreni konop, upalili su motore i testirali jih jedan po jedan.

Pošto je konsultirao prvog kormilara Blomkerta (vršioca dužnosti komandanta S 61) i Winkler-a (minskog specialistu) odlučio je da noć prespava na sigurnijem sidrištu, Skala Vjosa sjeverno od Valone. Provjerio je put do sidrišta pneumatskim čamcima, koji su i provjerili dubinu sa konopom.Dubina je odgovarala dubini na nautičkoj karti, što je indirektno potvrdilo i približnu poziciju sidrenja. Postavljene su straže, a ostatak posade se pokušavao o dmoriti na palubi, temperatura je bila septembarska sa velikom količinom vlage, što i nije bilo za umornu posadu previše neudobno.

DIO II

Potonuće britanskog minopolagača Abdiel

Da ostavimo malo Schnellboot-e S-54 i S-61, da odmaraju i pogledamo šta se dešavalo na njihovim tragovima.

U međuvremenu po Dickovom memorandumu, izdanom od admirala Andrewa Cunninghama, italijanski brodovi 5.mornaričke divizije pod komandom admirala Alberta de Zara (bojni brodovi Andrea Doria i Duilio, lake krstarive Luigi Codorna i Pompeo Magno, razarač Nicoloso da Recco)spremale su se za isplovljenje na Maltu, gdje su trebali biti zatočeni.

09.septembra oko 0900 održan je sastanak na komandnom brodu Duilio, koji je prošo u žučnoj atmosferi. Mnogi komandanti su željeli da potope svoje brodove, ali Da Zara jih je ubjedio da klauzule primirja eskluzivno određuju predaju brodova i spuštanje zastava na njima. Admiral Giovanni Galati, komandant sastava krstarica, se s tim nije složio i odlučio se da se odmah iskrca. Vrativši se na brodove komandanti su se suočili sa negodovanjem djela posada, ali to je dovedeno u red do poslepodneva.

U 13.30 admiralu Brivonesiu je preneseno naređenje generalštaba, koji je prosljedio zahtjev Britanaca da se pošalje jedna vedeta sa pilotom, koji će dočekati brodove, formacije anglo-amerikanaca koja je upućena u Taranto, 12 milja prije ulaza u Mar Grande. Ova formacija se sastojala od bojnih brodova Howe i King George V, krstarica Aurora, Penelope, Sirius i Dido, brzog minopolagača Abdiel, 6 razarača i nekoliko manjih jedinica koji su prevozili 1.britansku padobransku diviziju, kojoj je odredište bilo Taranto,a kasnije prebacivanje prema sjeveru.

Ovi brodovi su opaženi oko 15.00,što je natjeralo admirala Da Zara da što brže napusti luku, pa je oko 17.00, prošao vanjske bariere i uputio se sigunom rutom duž Calabrie,dok su anglo-američke jedinice oko 18.20 prošle bariere i ušle u Mar Grande, a King George V je sa nekoliko razarača na određenom razmaku pratio italijansku diviziju.

Svi brodovi, vođeni od pilota , sidrili su na različitim pozicijama u Mar Grandeu, jedino je krstarica Boise ( 10.000 T, 200m)zauzela privez u trgovačkoj luci.

Među svim ovim brodovima krstarica-polagač mina Abdiel je bio usidren najbliže kopnu, oko 700m od ulaza u navigacjoni kanal koji vodi u Mar Piccolo. Dobro vidljiv sa obale, postao je objekat posmatranja i interesa civila i vojnika, sa svojom niskom siluetom, neobično elegantnom za britanske brodove, čvrste i zdepaste. Bila je to krstarica sa tri dimnjaka umjerene visine, sa naklonom prema krmi. Bila je maskirno obojena , sa mimetričnim izgledom. To je bio prvi britanski brod koji su mogli posmatrati od početka konflikta. Na minopolagaaču je bilo dosta živo i mješale su se uniforme posade i trupa koje su čekale iskrcaj.

Oko 18.00 usljedio je napad na savecničke brodove iz vazduha.Tri njemačka lovca bombardera su izbacila bombe i brzo se udaljila, otjerana gustom PVO vatrom.

Oko 0015, dok je na brodu Boise, koji je bio vezan u trgovačkoj luci, trajao sastanak između Mornaričke komande Taranto i generalom,komandantom britanskih trupe, odjeknula je snažna eksplozija. Eksplodiralo je ispod krme Abdiela koja se nalazila na dubini mora cca 20m. To je bila jedna od mina koje je posijao Šmitov sastav na odlasku iz Taranta.

HMS Abdiel (M39) je bio minopolagač-krstarica klase Abdiel porinut 23. taprila 1940. Iako dizajniran kao brzi minopolagač, njegova brzina i kapacitet učinili su ga pogodnom za upotrebu kao brzog transportnog broda.Imao je 2650 T deplasman i dužino od 127 m. Postizao je brzinu od 40čv.

Brod je odmah posle dolaska na sidrište isključio degausing uređaj kojim je bio opremljen. Šušljalo se da je to urađeno radi buke samog uređaja da bi se ukrcane trupe mogle odmoriti. Bilo kako bilo brod je aktivirao na dnu ležeću minu. Odmah nakon eksplozije prod se prepolovio i krma je odmah nestala ispod površine, a pramčani dio je nagnut ostao na površini još dvije minute.Akcija spasavanja je krenula odmah, što sa usidrenih savezničkih brodova, što sa strane italijanskih čamaca, a lavlji dio je obavio bolnički brod, ambulanta Marechiaro.

Poginulo je 48 člana posade 120 ukrcanih padobranaca, a 6 članova posade i 120 padobranaca je ozleđeno, a izgubljen je bio materijal i oružje ukrcano na brod.

Eksplozija je iznenadila kako Engleze tako i Italijane, koji su mislili da je to neka bomba koja je bačena iz vazduhoplova 28 augusta, a od tada su se dešavala eksplozije svakih par dana, jer su imale vremenske upaljače, međutim specialisti Kraljevske mornarice su tvrdili da se radilo o velikoj na dnu ležećoj mini sa magnetno-akustičnim upaljačem.

U saradnji sa italijanima Englezi su angažovali minolovce sa elektromagnetskim minolovkama.

Operacija razminiranja je trajala 15-tak dana i u tom vremenu su aktivirane ili deaktivirane još 21 mine. Sve su postavljene na dubini manjoj od 30 m, u pravcu od ulaza u navigacijski kanal do približno subočice svetionika na pličini Tarantola.

Tokom operacije na minama je potopljen još vojni remorker Sperone koji je prevozio mornare sa Ostrva San Pietro u grad. Samo nekolicina mornara od 150 je spašena.

Dva dana kasnije na minama je postradao britanski minolovac MMS 70 od 186 tona, sa svom posadom od 20 ljudi.

Ispitujući jednu od dezaktiviranih mina, britanski tehničari zaključili su da su to, po njihovoj kvalifikaciji mine GS, a po njemačkoj TMB, na kojima je postavljen period 16-18 sati čekanja (nisu bile oštre), sa regulacijom prolaza brodova od 2-4. Zbog toga se ništa nije dogodili kada je italijanski divizion prolazio Mar Grande oko 17.00, 09. septembra.

HMS Abdiel, je sidrio posle, kada aje minaq već bila oštra, a broj prolaza je postignut okretanjem broda na sidru, izazvanog promjenljivim vjetrom.

GUSARI NA JADRANU DIO III

10.septembar, prema Ankoni

U noći 09 na 10.septembar Jadran je bio pozorište sa važnim pokretima brodova. Korveta Baionetta je prevozila kraljevsku porodicu, maršala Badoglia, ministre vojne, plovila je iz Ortonea prema Garganu, da bi se kasnije u pratnji Scipiona uputila u Brindisi.

Ali i ostali italijanski brodovi su plovili prema jugu.Među ostalim i bojni brod Giulio Cesare, koji je pripadao 5.divizionu, ali je mjesecima bio dislociran u Puli. Isplovio je oko 1600, 09.septembra prema Boki, gdje je trebao nadopuniti zalihe. Oko 0200 10.septembra manji dio posade se pobunio, pod prjetnjom oružja preuzeo brod, sa namjerom da okrenu prema Ortonu i tamo ga potope . Komandant jih je nakon dva sata ubijedio da brod neće preći u ruke Engleza i neće morati spustiti Italijansku zastavu. Ako bi se pak to desilo, onda će izvasti akciju potapanja broda. Kurs je opet okrenut prema Boki. Duhovi su se umirili, a svi na brodu su tražili da se ovaj grubi incident zaborav i da ne povuče disciplinske mjere.

U zoru 10.septembra S 54 i S 61 bili su opet na moru ploveći uz obalu Albanije i Crne gore. Posle par sati u plovidbi, počeo se pokazivati veliki gubitak sladke vode iz rashladnog sistema jednog motora na S 61. Kako je zaliha sladke vode bila pri kraju i prije ovog događaja trebalo je nadopuniti zalige. U Kotoru je to bilo nemoguće, tamo su se još uvjek zadržali Italijani, a Njemci su ga zauzeli tek 15.septembra posle borbi.

Tako je Šmit odlučio da uplovi u Dubrovnik, koji se nalazio oko 30 milja od ulaza u Boku Kotorsku.

Oko 10.00 bila je najmanja udaljenost između korvate Baionetta i pratnje od Schnelboota, oko 70 nm, tako da je svaki vizuelni kontakt bio nemoguć. Mnogo bliže torpednim čamcima vodio je kurs bojnog broda Giulio Cesare kome se pridružio brod baza hidroaviona Giuseppe Miraglia, koji je plovio iz Venecije u Boku.

Oko 10.00 dvije grupe su se nalazile cca 20-tak milja jedna od druge. U tom momentu italijanska grupa je dobila obavjest putem radija iz Boke da su tamo u toku borbe sa Njemcima, pa je okrenula prema jugoistoku namjeravajući da uplovi u Taranto. Na torpenim čamcima Nijemci nisu primjetili ništa i normalno su plovili prema Dubrovniku.

Oko 16.00 Schnelbooti su se nalazili na prilazu Dubrovniku. Prilazili su oprezno jer nisu znali da li su postavljene defanzivne minske prepreke.Šmit je odlučio da pošalje S 61 u luku da nadopuni slatku vodo, dok će on sa S 54 krstariti ispred ulaza spreman da reaguje u slučaju eventualnih neprijateljskih postupaka. S 61 se vezao sa posadom na topovima. Ubrzo je obavješten da su Njemci upravo preuzeli Dubrovnik, tako da krcanje vode nije predstavljalo nikakav problem. Usput su provizorno i zakrpali sistem hlađenja motora.

Malo posle 17.00 Schnelbooti su bili ponovo u plovidbi prema zapadu, ostavivši Mljet i Lastovo sa desne strane. Njemci su htjeli izbjeći lavirint dalmatinskih otoka, ploveći sa vanjske strane.

Uveče su ugledali jednu plivajuću minu, koja se je vjerovatno otkinula od sidra i sada je slobodno plutala. Prolaz je izazvao eksploziju i mina je eksplodirala po krmi brodova u brazdi a da nije izazvala oštečenja na samim torpednim čamcima. Ostavivši Vis, petnajstak milja desno, vozeći sa 17čv, Smit je računao da će se prije zore naći na širini Ankone.

U međuvremenu u 22.00 topovnjača Aurora je napustila Zadar ispraćena rafalima automatskog oružja njemačkih motorizovanih trupa koje su stigle do obale. Aurora je napustila Pulu u 1700, 9.septembra sa naređenjem da ide u Šibenik, pa se zaustavila u Zadru preko noći. Drugo jutro se nije uputila prema Šibeniku jer je komandant poručnik bojnog broda Attilio Gamaleri, dobio obavjest da se tamo već nalaze Njemci. Tu se radilo o pogrešnoj informaciji, jer su njemačke trupe bez otpora ušle u Šibenik tek ujutro 11.septembra, ali su bile na putu prema Zadru u koga su ušle posle zalaza sunca 10.septembra.

Komandant Gamaleri se odlučio da odmah isplovi, tako izbjegavajući zarobljavanje broda i stigne do Ankone. Ploveći između otoka je oko ponoći prošavši Sjeverno od Dugog otoka stigao na otvoreno more i odmah okrenuo kurs prema Ankoni.

Oko pola noći 10.septembra, isplovio je i motorni brod Leopardi, iz Rijeke prevozeći vojne i civilne funkcjonere sa porodicama.

General Gambara, komandant 2.armije sa sjedištem u Susku, ujutro 10.septembra sklopijo je dogovor sa Njemcima da mogu brodovi i manja plovila napustiti Rijeku prije ponoći, a posle će ući njemačke kolone prema očekivanjima u jutro 11.septembra. Tako su Rijeku napustile tri podmornice, njihov brod za smještaj Quarnerolo sa svim personalom podmorničke škole,kao i trgovački brodovi, među kojima i motorni brod Leopardi.

U ponoć 10.septembra su tako topovnjača Aurora i motorni brod Leopardi plovili prema mogućem mjestu sureta sa dva Schnellboota komandanta Šmita.

GUSARI NA JADRANU Dio IV

Od Ankone do Venecije

Tek što su napustili dalmatinske otoke, počeo je hladan sjeverni vjetar, tačno po pramcu S 54 i S 61, uspjevali su zadržavati zadovoljivu brzinu. More je bilo uzvalovano a sa vjetrom u pramac prebaciivalo je sprej preko broda, zamagljujući straži sočiva na dvogledima. Kada su prošli sredinu Jadrana i približili se italijanskoj obal, vjetar je potpuno popustio, a vidljivost je postala veoma reducirana.

Schnellbooti su plovili sa pogašenim svjetlima, na čelu S 54 a iza njega S 61, koji je držao formaciju imajući jedinu referencu, slabo svjetlo plave boje na krmi S54.

Šmit je osjeto da mu je potrebno malo odmora, pa je predao komandu noštromu Theenhusenu, da ga upozori prilikom prolaska Ankone. Sam je legao na ležaljku iza mosta i zaspao što se kaže, samo sa jednim okom, kao i uvjek za vrijeme ratnih misija.

Vođena je samo zbrojna navigacija, od tačno određene tačke napuštanja dalmtinskih otoka. U 0400 su se prema zbrojenoj poziciji nalazili subočice Ankoni, približno 10 NM od obale. Tada je Šmit naredio

romenu kursa za 20 stepeni desno, produživši u kursu 325 prema Veneciji. S 61 je bez ikakvog signala izveo isti manevar sljedeći S 54.

Tek što su okrenuli primjetili su tamnu siluetu 40 stepeni po pramcu desno, na distanci cca 2000m.

Brod je sav zatamnjen, izgleda išao prema Ankoni sa umjerenom brzinom. Šmit je odlčio da zaustavi ovaj brod, koji se u početku činio kao neka korveta, ali kasnije su vidjeli da ima jedan visoki dimnjak, koji je stršio iznad nadgrađa i mogao bi pripadati trgovačkom brodu. Naredio je kormilaru da okrene desno i približi se brodu. 61 je prema taktičkim instrukcijama prešao na drugu stranu broda, da sprječi bjeg prema sjeveru.

Par minuta iza toga signalna lampa sa 54 počela je slati signale,slova SO, (tri tačke i tri linije) što je po Međunarodnom kodeksu značilo »odmah se zaustavite«

Kao odgovor brod je naglo zaokrenuo u desno i povećao brzinu. Tako je brod, koji je bio topovnjača Aurora, okrenuo krmu prema S 54, ali istovremeno nastavio plovidbu prema drugom torpednom čamcu.

Šmit je naredio maksimalno povećanje brzine okrenuvši brod desno, na način da prati brod, koji je sada plovio prema sjeveru, i dovede što je moguće brže S 54 u poziciju povoljnu za lansitanje torpeda. Posle kada je okrenuo pramac u pravcu Aurore, naredio je da se otvori desna torpedna cijev, i da se otvori komprimisani vazduh. Greškom je otvoren ventil koji je pustio cirkulirai komprimirani vazduh u obe cijevi, tako da je armirao obe cijevi a ne samo desnu.

Dva torpeda ispaljena iz nepovoljnog kursa, iako iz blizine, za dlaku su promašila brod i nastavila put prema sjeveru.

Odmah je usljedila reakcija S 61 na promašenu akciju 54. Komandant Blomker, koji je otvorio kape torpednih cijevi, okrenuo je pramac Schnellboota u kurs pogodan za ispaljivanje torpeda i na razdaljini par stotina metara ispalio torpedo.Već se spremao da ispali drugi torpedo, kada je 20 sekundi posle ispaljenja,već ispaljeno torpedo eksplodiralo na sredini broda, dižući visok stub mora, da bi odmah kasnije odjeknula još jedna eksplozija unutar samog broda. Blomkert se je približio brodu koji se pogođen odmah zaustavijo, konture siluete su bile dobro vidljive, a krma je već nestala u talasima. U moru osvjetljenom projektorom 61 još su uspjeli vidjeti maskirnu šemu bokova i mnoge brodolomce koji su plivali oko broda. Ubrzo su i vrhovi dva jarbola nestali ispod površine. Na površini su ostali samo preživjeli i plivajući drveni komadi.

S 54 se odmah pridružio i zajedno sa 61 počeo spašavati brodolomce. Spasili su 62 člana posade od 88 , koliko jih je bilo na brodu. Među ostalim brodolomcima bio je i komandant Aurore, Gamaleri, koga je spasio 61. On je potvrdio da je torpedo od 533 mm, sa glavom 300kg TNT-a otvorio rupu koja je izazvala brzo potonuće broda, a eksplozija na brodu je bila eksplozija kotlova.

Operacija spsavanja je trajala do prvog svitanja, kada su dva Shnellboota nastavila svoje putešestvije prema Veneciji. Očekujući da će naići još na neki italijnski brod koji se probijao prema jugu torpedni čamci su plovili u formaciji vrste, a izmežu njih je bila udaljenost par hiljada metara, povečavajući šanse susreta.

Ovo je urodilo plodom i malo pre izlaska sunca u 0630 viđen je jedan brod desno po pramcu, udaljen par milja. Bio je to trgovački brod, srednje veličine koji je plovio prema Ankoni.

Schnellbooti su promjenili kurs , povečavajući brzinu, ploveći u kursu koji je obezbeđivao maksimalno približavanje otkrivenom brodu, odnosno prema tački susreta. Radilo se o modernom brodu nosivosti od 4000-5000 T, obojenom u sivu boju, tek izašlom iz brodogradilište, pa ga još nisu »obukli« u maskirne boje.Imao je defanzivno oružje što su vidjeli po izdignutim platformama na pramcu i na krmi.

Iako su dva torpedna čamca viđena sa broda, a mogli su prosuditi da se radi o njemačkim( bili su dosta veći od italijanskih) brod nije promijenio kurs ni brzinu.Ograničili su se na posmatranje dvogledima.

Šmit je odlučio da ponovi manevar od prije dva sata, pa je približivši se sa S 54, koji je već ubacio rezervna torpeda u cijevi, naredio je brodu da zaustavi motore, dok je 61 obezbeđivao drugu stranu broda.

Ovog puta Ialijani su potvrdili prijem naređenja prenesenog signalnom lampom i odmah su zaustavili motore. Brod je produžio inercijom još stotinjak metara. Šmit se odmah približio i osmotrio ljude na brodu, koji su bili u civilnim odjelima, a među njima su bile i žene sa djecom.

Brod je bio nov i mogao bi koristiti u daljim njemačkim operacijama na Mediteranu. Svi ovi momenti natjerali su Šmita da pokuša zarobiti brod.

Potpuno se približivši, sa otvorenim torpednim cijevima, naredio je da pobacaju u more sva oružje koje se nalazilo na brodu, u protivnom sljediti će potapanje broda. Vojni komandant na brodu kapetan korvete ( već sm Vittorio Barich, ne želeći da riskira živote civila na brodu, naredio je posadi da izvrši naređenje i da ne poduzima nikakav neprijateljski akt, čak što više da izbjegavaju nagle pokrete na palubi.

Malo kasnije poručnik bojnog broda Winkler (ako smo ga zaboravili to je minski ekspert) i desetak naoružanih mornara sa motornog splava 478, koji je potopljen dva dana prije u Otrantu, popeli su se na brod. Na brod su se popeli i mornari spašeni sa Aurore. Komandant Aurore Gamaleri i njegovi oficiri ostali su na 61, a na S 54 sišli su komandant Barich i drugi oficiri sa Leopardija.

Mali konvoj , u sredini Leopardi, a sa strane torpedni čamci udaljeni oko par hiljadu metara. Ovu distancu među brodovima je nareedio Šmit, da ne bi izazivao preveliku pažnju pre svega italijanskih aviona što se je i desilo oko 1000 i ponavljalo se u iše navrata do 1400, bez ikakvih neprijateljstava.

Porinuta je bila 24.9.1903. u brodogradilistu D & W Henderson & Co, Glasgow kao novogradnja br. 437, a predana u I/1904. Izgradjena je bila za premilu i prebogatu francusku dobrotvorku Martine-Marie-Pol de Béhague kontesu de Bearn.

Medjutim, iz nekih razloga, iste je godine iziskano uredjena jahta prodana novom vlasniku, A-U mornarici gdje biva klasificirana kao admiralska jahta pod imenom Taurus.

Poslije rata dodijeljena je Italiji i dobiva ime Marechiaro koje nosi desetak godina.

Nakon toga, uz velike preinake, postaje sluzbena jahta Ducea pod imenom Aurora.

Stradava 11.8.1943. kod Ancone u torpednom napadu dva njemacka S-Boota.

GUSARI NA JADRANU Dio V

Potonuće razarača Qintino Sella

More je bilo mirno, dan bez vjetra, a vidljivost smanjena, negdje oko 10 NM. Oko 1600 vidjeli su sa lijeve strane bjelu konstrukciju svetionika Punta della Maestra na početku delte rrijeke Po. Malo zatim pojavio se jedan stari parobrod, vjerovatno iz Venecije, koji je plovio u jugoistočnom kursu.

Šmit koji se nalazio na lijevoj strani »konvoja« okrenuo je prema tom brodu, da ga potopi ili zarobi, kada je primjetio na ljevoj strani parobroda, ali na većoj udaljenosti,siluetu razarača, koji je plovio u kontrakursu. Osmotrivši razarač vidjeo je da ima dva dimnjaka, dok su se drugi detalji gubili radi maskirne boje.Šmit je zaključio da se radi o razaraču Sebeniko (eX Beograd) čiju je siluetu dobro upoznao na rutama prema Africi. Profil mu se učinio sličan. Kako god, o bilo kom razaraču da se radilo, sigurno je bilo da torpedno čamci nemaju nikakve šanse prema njemu, pogotovo ne danju. Sa samo dva motora torpedni nisu mogli razviti brzinu ni 20 čv, prema najmanje 30 čv razarača, bjeg je bio nemoguć, a pod drugoj strani i na Leopardiju se nalazio kontigent Njemaca.

Šmit je na brzinu smislio plan, koji je predvido da maskiran parobrodom dođe na distancu povoljnu za lansiranje torpeda na razarač. Promjenivši kurs malo u desno, tako da parobrod bude poravnan u liniji pogleda sa razarača prema torpednom čamcu. Uputio je 54 ispod ispod parobroda Pontinia, kojem je ime pročitao na pramcu, loše pokriveno nekvalitetnom bojom.

Naredio je preko megafona da promjeni kurs za 90 stepeni desno i da zaustavi motore. Kapetan koji je vidjeo otvorene poklopce torpednih cijevi nije ni razmišljao da se usprotivi naredbama, nego jih je momentalno izvršio.

Pontinia je lagano inercijom klizila naprijed, dok se je S 54 sa dva lagana konopa vezao na brod. Šmit se je sa dva mašinca, svi dobro naoružani, popeo na parobrod pilotskom stepenicama, putenim sa broda. Stigavši na komandni most osmotrio je situaciju sa razaračem, koga nije mogao pratiti zadnjih nekoliko minuta, dok je 54 bio zaklonjen iza broda. Izdao je naredbu komandantu parobroda da zavozi lagano naprijed, zadržavajući kurs u kome se nalazio.

Razarač , kako je Šmit kasnije saznao bio je Quintino Sella, deplasmana 1400 ti plovi je prema jugoistoku sa 14 čv. Nalazio se na udaljenosti oko 1500m. Šmit nije trebao ništa učiniti nego čekati da razarač prođe po pramcu na cca 500m. Skunuo je sa glave kapu Kriegsmarine, sa bjelom prevlakom koja je bila daleko vidljiva, i regulisao male promene kursa.

Kada je Sella stigla na 500m od broda, Šmit je ostavivši naoružane motoriste na brodu, sišao niz pilotske ljestve,par sekundi prije nego što je pramac razarača prešao po pramcu. Naredo je da se opuste konopi sa kojima je bio vezan na parobrod, i odmah zavozio naprijed. Dizeli su zaurlali, stvorivši malo dima , a 54 je brzo dobijao brzinu.. Usljedil je naredba kormilaru da popravi smjer par stepeni u ljevo, pa nakon nekoliko sekundi naredba za ispaljenje torpeda, na distanci cca 400m od razarača.

Sella na kojoj posada iako iznenađena , uspjela je vidjeti Schnellboot i trag dva torpeda, modificirajući lagano svoj kurs, i jedina reakcija je bila koji pucanj iz automatskih topova 20mm, koji su završili u moru po pramcu 54. Posle 20 sekundi torpeda su eksplodirala dizajuči visoke stupce vode. Jedan je pogodio u bizini komandnog mosta a drugi ispod krmenog dimnjaka. Pogođen, posle eksplozije od 600kg TNT, razarač je nestao pod površinom u roku jedne minute.

Bilo je 17.45, malo više od 12 Nm od ulaza u Passo del Lido na sigurnoj ruti prema jugu, na dubini 20m.

Čitava akcija je popraćena od podmornice Nautilo, koja je upravo izlazila iz Venecije, sa intencijom da stigne u Taranto. Podmornica koja je pobjegla iz Molfalkona 9.septembra, nije imala ni kompleta torpeda ni municije,pa se vraatila u Veneciju noseći vjest o potapanju Selle.

Spašavanje brodolomaca je izvedeno odmah posle potapanja od strane S54 i parobroda Pontinia na kojoj je pojačana prisutnost Njemaca.

Komandant Selle , kapetan korvete Corrado Cini, teško ranjen u jednu nogu, podignut je na palubu Pontinie, zajedno sa ostalim članovima posade. Ukupno je izgubljeno 4 oficira i 23 podoficira i mornara.

Sella je pripadala 4. eskadri razarača sa bazom u Egeju. 8. septembra je vezana u Venecijanskom arsenalu, gdje je trebala obaviti neke radove održavanja i popravak 2.kotla koji je bio van funkcije. 11.septembra dobivši naređenje da se dislocira u Taranto, ukrcavši prtljagu Vojvode od Genove, admirala Ferdinanda di Savoia, koji je za taranto otišao sa hidroavionom Cant Z.506., posle neuspjelog pokušaja, ujutro 10.setembra da se ukrca na staru torpiljarku Audace koja se je morala vratiti u Veneciju radi teškog kvara na motoru.

Sella je napustila vez u 15.30, 11.septembra, a do 1630 je bila u plovidbi prema jugu, prateći sigurnu rutu (ruta koja se redovno pretraživala od strane minolovaca. Isplovila je sa manjkom jednog kotla, kopji je bio u havariji, kotao broj 2, Tako daa je maksimalana brzina bila samo 14 čv.

U momentu kada su opazili Schnellboot kako lansira torpeda, komandant Cini je uspjeo narediti odtvaranje vatre iz automatskih topova sa ljeve strane, i narediti kormilaru »desno sasvim« i u mašinu povečanje brzine. Brod se je jedva okretao, a kormilarski stroj se blokirao posle samo par stepeni. Šta se je kasnije događalo već je opisano.

Šmit je poslao telegram svojim kolegama iz iste flotile S 30 i S 33, koji su se nalazili u Puli.

RT 1158/18-KR a SS 33 Dođite, Dođite! Nalazim se u kvadrantu CJ 2389. Kurs 314. Brzina 12 čv sa transportom trupa.20

milja prema sjeveru S 61 (2 parobroda) jedan samnom. Komandant S54.

Ne radi se o zahtjevu za pomoć, več je Šmit vidjeo veliku priliku za potapanje brodova koji su izlazili iz Venecije. Sam nije imao ni slatke vode ni goriva, a ostao je sa samo tri torpeda(na 61)

Malo posle 19.00, 11.septembra Šmitova grupa, dva Schnellboota sa svojim pljenom Leonardiem i Pontiniom su stgle istočno od plutača sa svjetlima koje su označavale glavni ulaz u Veneciju, u koju se ulazilo između dvije đige.

Šmit je od komandanta Leopardija Baricha, a i od komandanta Selle Cinia, »saznao« da su Nijemci zauzeli grad. Oni su želeli namamiti Njemce da uđu u luku i postanu lak pljen, kada pusti sve brodolomce i ranjenike. Kako su se torpedni čamci nalazili manje od tri milje od semafora na ulazu, još je bilo svjetlo, a njedna obalna baterija nije otvarala vatru, mogao je Šmit predpostaviti da je Venecija u njemačkim rukama.

Kako god, Venecia je 11.septembra još uvijek bila pod kontrolom Italijana.

Realna situacija u Veneciji je bila totalni raskroj organizacije.

Šmit je odlučio da uđe u luku sa svojim S 54 sa Leopardiom i Pontiniom, ostavivši S 61 da patrolira duž Lida da uhvati ili potopi još koji trgovački brod. Sa S 54 je skinuo zastavu i posadu presvukao u civilna odjela, tako da nisu ličili na njemačke mornare. Prateći parobrode Leopardi i Pontinije uputio se u luku. Na mostu Leopardia se nalazio Winkler, i on prerušen u običnu odjeću, sa licem okrenut prema signalnim zastavicama, koje su značile zahtjev da se otvore vrata obstrukcije za prolaz. Isto je učinila i Pontinia, dok je torpedni čamac, sa posadom dalako od oružja nagužvanom na palubii, sakrivajući malu šipku zastave pripremajući konope i bokobrane,plovio u brazdi parobroda.

Sve je teklo po planu. Signalna stanica je potvrdila prijem zahtjeva, i vrata obstrukcije su bila otvorena.

U 19.33 dva uzapćena broda i 54, koja je bila zamjenjena za italijanski torpedni čamac,prošli su obstrukcije i okrenuli prema S.Nikolo di Lido.

Komandantu Šmitu je bilo sada potpuno jasno da je posada semafora i posada za manevrisanje vratima u obstrukciji, kao pomorska baza i grad još pod kontrolom Italijana. Naoružao je posadu, izbjegavavši da se veže na obalu.

Leopardi i Pontinia oborile su sidro u laguni, na izvjesnoj udaljenosti od obale, a 54 se vezao ispod Leopardija.

Dok su tri broda bila u manevru, oko 20.00, u stanicu Santa Lucia stigao je voz.Na njemu su bila stručna lica njemačkih željeznica sa majorom Schmidta Neudorfom, njemačkim pregovaračem sa admiralom Brentom.

Pošto je iskrcao ranjenike sa Selle i Aurore, koji su morali biti poslani u bolnicu, zadržavši sve ostale italijane, vojnike i civile kao taoce, Šmit je sišao na obalu sa poručnikom bojnog broda Winklerom, dva podoficira i dva mornara. Svi su bili dobro naoružani da ne bi bili iznenađeni, tražeći da uspostavi kontakt sa kojim njemčkim predstavnikom vlasti.

Grad je bio zamračen. Duž Rive degli Schiavoni mrak je bio intenzivan, grupa pomoraca Krigsmarine tu je naišla na italijansku patrolu. Šmit se nije zbunio, već je upitao u polomljenom italijanskom jeziku, gdje može pronaći nekog Njemca. Italijanski podoficir koji je komandovao patrolom jih je kao odgovor otpratio do hotela Dunieli, u blizini,čiji direktor je bio Njemac. Posle podužeg razgovora Šmit je shvatio da predstavnici njemačke vojske nisu u gradu. Direktor mu je dao par telefona na koje se može obratiti, pre svega na njemački konzulat u gradu.

Odlučivši da kontaktira konzulat sutra ujutro, Šmit se sa svojim grupom vratio na brod, tamo je zatekao 61 koja je ušla u u luku nešto posle 21.00, sljedeći dva mala uzapčena parobroda,Sabaudiju i Albatros, koji su se vezali na bok Pontinie.

Nadalje je radio stanica na 54 primila jednu poruku od feldmaršala Alberta Kesselringa, komandanta grupe jug, koji je očito tekuće obavještavan o mjestima boravka dviju torpednih čamaca, pa je porčnika Šmita nominirao kao delegata za Veneciju.

U ponoć 11. septembra potekle su tabele za dešifrovanje i šifriranje poruka, tako da je bio onemogućen svaki promet šifriranih radio poruka.

Noć je bila mirna, bez vjetra, i prvi put nakon napuštanja Taranta, posada je mogla da uživa u par sati spavanja u luci.

Bilo je već kasno ujutru kad je Šmit, u svečanoj uniformi sišao na kopno u pratnji par mornara naoružanih da ga isprate do njemačkog konzulata. Konzul doktor Koster, zjadno sa majorom Scmidtom Neudorfarom i Šmitom otišao na pregovore sa lokalnim komandantom italijanskog pomorskog odjela Admiralom Emiliom Brenta.

Komandantu 54 je bila jasna situacija da su njegova dva torpedna čamca sa posadom, bila jedina grupa naoružanih Njemaca u gradu.Torpedni čamci su bili praktično bez goriva, samo sa tri torpeda, nedostajalo je vode, ai zalihe hrane na uzapćenim brodovima su kopnile, usled ukrcanih vojnika i civila, tako da je brzo trebalo nešto poduzeti.

Sastanak koji je započeo u 11.00 13.septembra, rezultirao je predajom italijanskog garnizona od 16000 ljudi. Ovde ću ostaviti po strani pojedinosti dogovora utvrđenih za predaju, jer za samu priču nisu ni toliko bitni.

Popodne su major Schmidt-Neudorf i Šmit prenjeli svoja ovlaštenja, podpukovniku Nehringu i kapetanu korvete Kornu, koji su prvi ušli sa trupama u Veneciju.

Ukratko tri male jedinice koje su učestvovale u ovoj avanturi, prouzrokovale su velike gubitke na strani njihovog neprijatelja.

Na minama splava MFP 478, potopljni su britanski brzi minopolagač Abdiel i Italijanski vojni remorker Sparone.

S 54 je potopio racarač Quintino Sella i motorni jedrenjak Vulkaniju i zarobio brod Leopardi i Pontije

S 61 je potopio talijansku topovnjaču Auroru i zarobio parobrode Sabaudija i Albatros.

Već 18. septembra 1943 Šmit i vd komandant S 61 Blomker, odlikovani su Zlatnim Krstom, a 22.decembra 1943 Šmit je odlikovan viteškim Čeličnim krstom.