RSmg JALEA

Dana18 augusta 1915 stigao je u Comando del Dipartimento Marittimo u Veneziji sledeći telegram:

Od odbrane Grada :

« 606. — Ripescato naufrago torpediniere Vietri Arturo nuotante al largo stop Dice appartenere al sommergibile Jalea Camperio ».

Obavjest de je brodolomac Vietri Arturo spašen od torpiljarke I kaže da pripada posadi podmornice Jalea.

Šta se dogodilo?

Podmornica je 16 augusta u 19.00 isplovila iz Venecije pod komandom capitano di fregata Giovannini-ja, ujedno komandanta flotile podmornica u bazi. Prema uputstvima podmornica je sljedeći obalu u površinskoj vožnji trebala ploviti prema Gradu, gde je u zoru predviđen zaron i u podvodnoj vožnji ulazak u Trščanski zaliv, gdje je trebala, sve u podvodnoj vožnji, krstariti između ušća Soče i Mulo di Muggia(to je plitak pješčani sprud ispred Grada) , radi podrške torpiljarkama koji su postavljale jedno minsko polje,Uveče 17 /18 prema uputstvima,ispred Porto Buso-a ,. Ujutro 18 se trebala vratiti u Veneciju.

Podmornica je sa semaforske stanice u Gradu viđena 17.augusta u 4.30 kako zaronjava. Od ovog momenta o njoj nema nikakvih vijesti do izjave koju je dao brodolomac torpedista Vietri Arturo. (jedini preživjeli sa podmornice).

Ovaj je ispričao, da je plovidba prošla bez incidenata, osim manjih uravnoteženja podmornice. Oko podneva su legli na dno radi ručka, manometer je pokazivao 13m. Oko 13.00 h su se vratili na periskopsku dubinu i produžili u kursu 135. Do dva je bio u straži na periskopu ( kao pomoć komandantu), da bi u 14.30 otišao u odjeljak torpednih cijevi na pramcu, zapamtio je da je u to vrjeme izdata naredba za okret za popravak kursa. Par sekundi kasnije odjeknula je snažna eksplozija I skoro istovremeno je sljedio jak prodor vode, tako da je podmornicu zalilo , i odmah mu je more dostizalo visinu ramena. Iz akumulatora se u širio klor, koji je dražio pluća I nos, ako da se jedva disalo. Čuo je I komandu komandanta za pirenje svih tankova, ali je za sve bilo kasno. Pokušao je poći prema krmi, ali je sreo poručnika Guido Cavalieri-a koji je rekao da je brezpredmetno ići prema krmi I da se treba pokušat spasiti kroz pramčani ulaz. Svi su pošli prema pramčanom ulazu, a Vietri se vratio da pozove komandanta da krene prema pramcu, na što je dobio odgovor “ Idi Vietri, spasi se , pozdrav, ja ostajem na svom mjestu, gotovo je” Osjetio se udar podmornice u dno, bacio je pogled na manometer koji je u tom momentu pokazivao je 14m.

Pričvrstio je stepenice za izlaz a vođa torpedista Armellino Ciro, otvorio je pramčani otvor I izašao kroz njega, sljedio je poručnik Cavalieri, mornar Giacometti Alfredo, pomočnik vođe torpedista Biaggio Tullio, Vietri I na kraju torpedista Motolese Giuseppe.

Podmornica je nađena na dubini 14m, pritisak na ulazni poklopac je bio ogroman, pa se otvaranje jedino može objasniti tako da se pritisak mora unutra prenjeo na vazduh koji je sa donje strane bar donekle izjednačio pritiske.

Puhao je jugo i more je bilo uzburkano. Vietri je izgubio iz vida ostale brodolomce I cijelu noć je plivao prema Gradu. Orjentaciju mu je pružala artiljerijska paljba i signalne rakete sa soškog bojišta. Ujutro 18. Augusta na obali Grada čuli su se krikovi sa mora, pa je poslan motorni čamac sa podoficirom Ribettiem, koji ga je pokupio. U moru je proveo 14 sati.

Ostale brodolomce je more izbacivalo na italijansku obalu nekako sucessivno do 30.augusta.

Razvila se je potraga za podmornicom, kao I traganje za uzrokom potapanja. Sva razmišljanja su vodila na mine položene ispred Grada.

Vietri, pošto je naređeni kurs u 13.00 bio 130, je smatrao da su plovili 1,5 sata u tom kursu na dubini 5m i da su se nalazili tri milje od Kopra. Komandant se vjerovatno samo htio odmaknuti od italijanske obale I onda je okrenuo u kurs paralelan sa italijanskom obalom SSE.

Prvo su našli 5 milja od obale leš Martignonia, pa su hidroavioni otkrili fleke nafte 6 milja od Grada. Više puta je sumnjano na pojedine pozicije dok konačno 27. Augusta hidroplani nisu definitivno otkrili poziciju podmornice. Sada je trebalo odrediti tip i pozicije mina, kao i izvaditi dokumente iz podmornice. Dok su tamo bili motorni čamci zabavljeni tim zadacima, ometani su napadima austrijskih hidroaviona.

Dokumente su ronioci izvadili, a za mine je utvrđeno da su u najmanje tri reda nepravilno postavljene u smjeru NE. Bile su to austrougarske mine, cilindričnog oblika, izvana u konus sa pet udarnih štapova, znači radilo se o mini B 1 , sa punjenjem 40 kg praskavog pamuka. Mine su bile u lošem stanju I zarđale.

Mina je eksplodirala po pramcu lijevo tamo je bila vidna rupa od eksplozije. Otvorene su bila oba otvora, i po pramcu i po krmi, a telefonska plutača je isplivala i zaglavila se na pola puta između podmornice I površine, periskop je bio povijen u ljevu stranu, a nalazila se na dnu okrenuta u kurs 130.

Podmornica je opet ugledala svjetlo dana 1954, dignuta sa pontonima I transportovana u dok, brodogradilišta Monfalkone. Izvađeni su posmrtni ostaci 11 članova posade I svečano uz vojne počasti pokopani na vojničkom groblju Redipuglia iznad Trsta.