Operacija URSULA

U pomorskim operacijama koje su vođene za vrijeme španskog građanskog rata nisu uzele učešće, kao strane podmornice, samo italijanske (Sottomarini Legionari), već i njemačke podmornice. Njemačke podmornice su sudjelovale u manjim, kratkim i tajnovitim operacijama. Takva je bila i operacija Ursula (nazvana po kčerki Karla Donitz-a), a tu su operaciju trebale odraditi njemačke podmornice U-33 i U-34 (obe klase VII A). Operacija je bila tajna do kraja drugog svjetskog rata, kada su u arhivima Kriegsmarine pronašli dovoljno dokaza i dokumenata, koji su povezali U-34 sa misterjoznim potonućem republikanske podmornice C-3. Operacija Ursula je bila kratkotrajna, trajala je jedva jedan mijesec, na kraju 1936g

Na samom početku rata republikanci (koji su imali, ako ništa, večinu flote u svojim rukama, uključivši 12 modernih podmornica tiba B i C) šalje flotu u Gibraltaru da blokira pomorski promet između Maroka i španjolske obale, što je bilo od strateškog značaja u početku pobune nacionalista, jer su se u Maroku nalazile kopnene trupe Armije Afrike, koje su bili pod komandom generala Franca. Afrička vojska je kasnije odigrala ključnu ulogu tokom Španjolskog građanskog rata.

Sama činjenica da su se vojnici u početku prebacivali vazdušnim mostom, koji su im pomogli formirati Njemci i Italijani, nije puno pomogla kod prebacivanja trupa, imala je više propagandni i psihološki učink. Vazduhoplovstvo nije moglo prebaciti sve pješaštvo, a i ono što je prebačeno prebačeno je samo sa lakim naoružanjem.

Od presudnog značaja za uspjeh nacionalista predstavljala je kontrola Gibraltara i prevoz trupa morem. Franco je rizikovao po sistemu sve ili ništa i 5. avgusta 1936. probijo blokadu sa malim konvojem brodova koji su uspijeli prijeći tjesnac. Republikanska flota je reagovala sljedeći dan bjesomučnim bombardovanjem luka sa obje strane tijesnaca, vatrom sa krstarica i razarača. Sam uspjeh prolaza konvoja nije donio nikakvu prethodnu prednost Francu, ali je sa druge strane izazvao pojačanu blokadu flotnih snaga republikanaca koje su se stacionirale u obližnjoj luci Malage. U toj situaciji prvi put je rođena ideja za slanje njemačkih podmornica u vode Španije. Njen glavni zagovornik je bio admiral Canaris, ali plan nije prihvaćen. I pored neprihvaćanja plana, pripreme za izvođenje tajne podmorničke operacije su počele teći.(zlu ne bi trebalo). Kasnija zbivanja pokazuju presudne greške republikanaca i njihovu lošu ocjenu situacije i uloge mornarice. 21.septembra šalju flotne snage u sastavu bojnog broda, dva krstaša i šest razarača u Biskajskom zalivu kako bi tamo povratili kontrolu nad morem i bile podrška kopnenim operacijama, koje su ugrožavale brodove iz ratne luke El Ferrol. U Malagi ostaje jedna krstarica i pet razarača, koje smatraju dovoljnim za održavanje blokade Gibraltarskog tijesnaca. Čim su republikanski brodovi zašli u Biskajski zaliv, nacionalisti su iz Ferrole poslali teške krstarice Canarias (tek završena) i Almirante Cervera, koje su požurile ka jugu i 29. septembra stigle na ulaz ispred Gibraltarskog tijesnaca, zatekavši tamo patrolu od dva razarača, od kojih su jednog, Almirante Ferrnandiz, potopili, dok je drugi uspjeo umaći. Dolazak krstarica otvorio je put organizaciji konvoja između Seute i Kadiza.

Interesantno je da su pri povratku iz Biskaja republikanski brodovi prošli kroz Gibraltarski tijesnac, ne pokušavši napad na krstarice vezane u Seuti. Nacionalisti su tako drastično poboljšali svoju pomorsku situaciju, međutim još je bio prisutan strah od neprijatelja koji se koncentrisao između Kartagene i Malage i zadržao skoro neokrnjenu flotu, koja se je u budućnosti imala priliku reorganizirati i obučiti, što bi u tom slučaju predstavljalo prijetnju Frankovim izrazito slabim pomorskim snagama.

To bi bila nekako šturo opisana situacija uoči operacije Ursula Jedna od prvih stvari početkom građanskog rata bila je pronalaženje potencijalnih saveznika. Republikanci ih traže u SSSR-u, Francuskoj i Britaniji, nacionalisti kod Italije i Njemačke. U Berlinu su španjolskog izaslanika primili hladno, Njemačka se stavila na stranu Franka, ali je preovladavalo mišljenje da on ne može pobijediti u ratu. Međutim, kako je ruska podrška republici jačala, jačala je i zabrinutost zbog stvaranja komunističke Španije. Odlučujući faktor koji je prevagnuo bila je Talijanska otvorena pomoć Franku, koja je očitovala isporukom opreme i pomoći u transportnom vazduhoplovstvu. Tada i njemačka sljedi taj trend da bi ubrzo počela slati i vojno osoblje pre svega instruktore. Promijena stava o slanju podmornica, nastupila je i nakon što su Italijani obavjestili Njemačku da će poslati svoje podmornice u vode Španije, što su i učinili u oktobru 1936. godine. To je značilo kršenje neutralnosti, što Italijane nije puno brinulo. Iako je podmornice teško identifikovati kome zaista pripadaju u ovom slučaju nisu mogli nikoga zavarati, jer nacionalisti jednostavno nisu imali podmornica, sve su držali pod kontrolom republikanci. Njemačka se na osnovu toga odlučila da i ona uputi tajno podmornice u Sredozemlje, jer su u slučaju sumnje uvijek imali kao krinku Italjane, a i željeli su pokazati Italjanima da Raich ponovo ima podmorničke snage spremne za ratovanje. Njemci se odlučuju naprikrivenu operaciju, čije su karakteristike potpuna tajnost,kao glavna prioriteta misije. Operacija je trebala uključiti svega nekoliko podmornica da bi konačno bilo odlučeno da se pošalju dvije podmornice tipa VIIA. Planiranje operacija preuzeo je admiral Hermann Boehme. Komandanti,Kapitänleutnant Kurt Freiwald i kapetan Harald Grosse, sa sobom poveli i prve oficire sa U-7 I U-8, na kojima su bili ranijei sa kojima su bili uigrani. Svi članovi posade podmornica morali su se zakleti da je njihov rad apsolutna tajna za trajanje njihovog života, pod prijetnjom smrti u slučaju otkrivanja činjenica. Sama operacija je bila tajna i za španske nacionaliste, sa njom su upoznati samo Italijani, a to je bilo neizbježno radi koordinacije akcije. Podmornice su trebale ploviti na površini samo noću, a danju biti u zaronjenom stanju. Sa komandom su održavale vezu isto tako samo noću, a poruke su imale komplicirane radio kodove.Ako bi se za dana zatekle na površini trebale su vijati zastavu Britanske kraljevske mornarice.U slučaju mehaničkih kvarova ili drugih razloga morala su koristiti italijansku bazu na Sardiniji La Maddelena, naravno pod italijanskom zastavom I u italijanskim muniformama. Napad na brodove su mogli izvršiti nakon pozitivne identifikacije, faktički samo danju.

U noći 20/21 novembra 1936 dvije podmornice napuštaju Wilhelmshaven i odlaze na prethodno najavljenu vježbu Ursule. Tek nakon isplovljenja posadi je objašnjen zadatak i odstranjene su sve vidljive oznake sa podmornica. Datum je izabran tako da u noći bez mjesečine prođu Gibraltarski tjesnac i to tijekom noći 27/28 novembra. Dva dana prije početka operacija Njemačka je priznala Frankov režim, a 17. novembra u Rim su poslata dva oficira za vezu, koja su trebala koordinirati akciju sa talijanskim brodovima. Iako su bile podmornice u Sredozemlju prije dogovorenog datuma one su se morale pritajiti i čekati do 30. novembra, kada su patroliranje trebali preuzeti od italijanskih podmornica koje bi se povukle. Na planirani datum preuzele su patrolu od italijanskih podmornica. Podmornice nisu mogle u potpunosti računati na element iznenađenja radi događaja koji su se zbili 22. novembra 1936g. Tog dana italijanska podmornica Torricelli (klase Archimede) ušunjala se na sidrište brodova ispred Kartagene. Republikanska mornarica, koja je u rukama imala cijelu podmorničku flotu, nije predviđala nikakve protupodmorničke mjere za brodove na sidrištu. Torricelli je izabrala kao cilj laku krstaricu Miguela de Cervantesalila i na nju ispalila dva torpeda. Torpeda je pogodila brod po sredini, ali zahvaljujući blizini luke, odtegljen je u luku i nije potonuo. Tako su republikanci bili upozoreni na prisustvo “stranih podmornica”. Kako svaka stvar ima dobru i lošu stranu, za Njemce je bilo dobro što su iz analize fragmenta torpeda republikanci pravilno zaključili da je podmornica pripadala Italjanima. Iz toga se moglo očekivati ​​da će za sve dalje napade kriviti Italijane. Iako se na mnogo mijesta spominje da je napad izvršila podmornica General Mola, što nije tačno, jer su dvije podmornice Italijani prepustili nacionalistima tek 1937g u aprilu. (Arhimede je postao general Mola, a Torricelli general Sanjurjo, dočekale su duboku starost i razrezane su 1959g.) I pored ove opomene,republikanci nisu pooštrili mijere zaštite protiv podmornica, a ni smanjili aktivnost brodova, tako da taj napad nije ostvario teže uslove za dejstvo njemačkih podmornica.

Njemačke podmornice su imale podijeljene sektore ophodnje i to U 33 (Kapitänleutnant Kurt Freiwald) istočno od rta Palos do rta Nao, a U 34( kapetan Harald Grosse)sektor zapadno od rta Palos, što je zahvatalo i područje Kartagene.

U 34 je prvu priliku za napad imala već uveče 1.decembra. Ispalia je torpedo na republikanski razarač, koji se nalazio na obhodnji ispred Kartagene. Torpedo je promašilo i udarilo u stijene na obali, eksplodiravši. Izgleda da eksplozija nije nikoga previše zabrinula i nije povezana sa prisustvom podmornice. Sljedeće noći komandant U34 je opet ugledao razarač i pripremio se za napad, koga je prekinuo u skladu sa uputama, jer je predpostavio da se u blizini nalazii engleski razarač. U zoru 5. decembra, uspio je identificirati ime razarača, to je bio Almirante Antequera, i ispalio na njega torpedo. Do očekivane eksplozije nije došlo, torpedo je promašilo. 8. decembra je ponovo pokušao napad na razarač, opet bezuspješno. Ni U 33 nije bila bolje sreće, osim toga se nalazila u sektoru sa manje prometa, posledično i sa manje mogućnosti za napade. Doduše dva puta je susreo republikanske razarače, ali nije uspio ispaliti torpeda zbog nemogućnosti identifikacije, kao i zauzimanja povoljnog kursa za napad zbog brzine razarača. 05. decembra komandantu U 33 pružila se izuzetna prilika, kada je na periskopu osmotrio krstaricu Mendeza Nunjeza u pratnji dva razarača, ali kako je bio već mrak nije mogao izvesti identifikaciju, koja bi zadovoljila zadane upute, pa ja i u ovom slučaju odustao od napada. Ovi rezultati i dejstva redovno su putem radio poruka slani u Berlin. Neuspjesi podmornica opet dovode u pitanje opravdanosti operacije. Jačala je struja koja je bila protiv operacije, koja je zastupala gledište da podmornice imaju male mogućnosti da uspiju, uz istodobnu prijetnju da se mnogo toga može izgubiti. Osim toga njemački ataše u Španiji je upozorio Morena, zapovijednika Nacionalne flote da se njemačke podmornice nalaze u ratnom području, što je u Berlinu povećalo nervozu radi mogućnosti daljeg curenja podataka. Pritisnut tim dejstvima ministar odbrane, Von Blomberg odlučuje odkazati operaciju Ursule i izdaje nalog da se podmornice povuku u Njemačku. Italijani preuzimaju obhodnje od 12. decembra dalje.

Dobivši naređenje za povratak, podmornice su se vraćala uz jugozapadnu obalu Španije. Prolazeći kraj Malage, Grosse je osmatrao kroz periskop U 34. U 1400, 12 decembra osmotrio siluetu podmornice koja je plovila sa brzinom 11 čv, na četiri milja SW od svetionika i krenula prema luci. Osmotrivši pljen i pored niza nepovoljnih okolnosti, blizine obale, nekoliko brodica u okolini,mogućnosti identifikacije eksplozije torpeda, a i na kraju opoziva operacije Grosse nije mogao odoljeti izazivu. Njegova odluka je potaknuta i nezadovoljstvom, koje se osječalo na cijelom brodu zbog ove sve više nego uspješne operacije.Identificirao je podmornicu kao klasu C, a to je bila zlosretna C 3, kojoj je to bila posljednja plovidba.

Dobro osmotrivši okolinu, bio je svjestan opasnosti da bude primijećen, obala je bila u blizini, kroz periskop je mogao uočiti posadu podmornice na mostu i palubi, u blizini su se u svim smjerovima nalazili brodići, iz,eđu ostalog dvije koče, Joven Antonio i Joven Amalia, kao i brod obalne straže Xauen i mali patro. Više je bilo izdajničko mirno, što mu je stvarao dodatni problem. Odlučivši se za napad, znao je da može podići periskop samo za kratko vrijeme, da uzme elemente i proračuna gađanja. Takođe je odlučio da se ispali samo jedan torpedo koji je postavljen na minimalnu dubinu, da slučajno ne prođe ispod podmornice. Ispalivši torpedo nije čekao rezultat gađanja već je odmah uvukao periskop i zauzeo kurs za što brže udaljavanje. Željno očekivani zvuk eksplozije u podmornici nije zabilježen, Grosse je već bio siguran u neuspjeh kada mu je poslužio hidrofona uručio slušalice, gdje su se nesumljivo mogli prepoznati zvukovi broda koji tone. Odolio je iskušenju da to i vizueno potvrdi pogledom kroz periskop i nastavio se udaljavati sa mijesta napada u strahu da bude otkriven. Tu noć je izronivši u Berlin poslao depešu »U 14:19 potopio crvenu podmornicu,klase C kod Malage.«

Na mostu podmornice C-3 su se oko 1400 nalazili zapovijednik Arbona i oficir straže Agustin Garcia Vinas, koji su bili zabavljeni razgovorom, a na krmi su bili mornari Izidora Reda i Lidon Asensio, koji su prema krmi nosili ostatke od ručka, koje su trebali baciti u more. U 1419 podmornica je zadrhtala, vatra i gust bijeli dim se izvio iz pramčanog dijela, pramac je nestajao pod vodom, dok je podmornica imala lagani desni nagib. Posada nije imala vremena za bilo kakvu reakciju jer je posle toga skoro trenutno nestala na površini. 37 članova posade je podijelilo sudbinu podmornice, a spasili su se samo Garcia Vinas, koji je bio na mostu i mornari sa krme Rea i Lidon. I posade susjednih brodova su potvrdile opis, vidjeli su plamen,bijeli dim i potonuće podmornice, niko nije čuo eksploziju, a nije vidio trag torpeda ili periskopa podmornice, koji bi ukazivao na napad neprijateljske podmornice. Istog dana 12/12 u 2000 vlada Republike izdala je službenu izjavu: «Danas poslijepodne, u pola tri, u blizini Malage torpedovana je od strane podmornice, podmornica C 3« Nakon toga poslan je na područje potonuća poručnik Remigio Verdi, koji je napravio detaljno izvješće u kojem navodi, isključujući eksploziju torpeda ili mine:

1. Nije uočen vodeni stupac poput onih koje obično proizvode torpedo ili mina (visine 60 do 80 metara).

2. Došlo je do eksplozije, ali ne tako velike od one koju je proizvelo jedno od tih oružja koliko je trebalo da vide svjedoci.

3. Niko na brodu nije vidio trag od torpeda ili periskopa.

4. Među ribarima i ostalim ljudima u okolini niko ništa nije vidjeo.

5. Nijedan fragment eksplozije nije pao na preživjele.

Tu trema napomenuti da je područje prethodno pretraženo od mina i nijedna nije nađena.U izvještaju se ne smatra vjerovatnim da je da je eksplozija baterije izazvala tragediju jer baterije nisu bile potpuno napunjene i prethodne eksplozije ove vrste nisu slomile trup. Niti je to mogla biti unutrašnja eksplozija torpeda iz gore navedenih razloga. Verdiá je tada zaključio da se radilo ili o eksploziji u cilindru komprimovanog zraka torpeda, ili o eksploziji uređaja male snage "koji je postavio saboter".

Uprkos ovom istraživanju, vlada Republike nije promijenila svoju prvobitnu verziju, međutim ubrzo dolazi pad Malage u ruke nacionalista i C-3 definitivno u zaborav. Tako bi vijerovatno ostalo da se po završetku drugog svjetskog rata nisu našli podaci u arhivima Njemačke mornarice, što je značajno i otkriće ostataka podmornice od strane odvjetnika i amaterskog ronioca Antonia Checa, koju je inicjalno odkrio na osnovu naftne mrlje koja se pojavila nakon svih tih godina 1996. Ona se nalazi na 67 m dubine, i sonarna skeniranja. Podmornica je prelomljena na prednjem dijelu ispred komandnog tornja. Sve više eksperata se naginje tezi da je u podmornicu udarilo torpedo koje nije eksplodiralo, ali je izazvalo prodor vode u prostor baterije što je izazvalo eksploziju, plamen i gust dim, brzo potopivši podmornicu. Ovo je kao zaključak objavio i španski Navy magazin.

Kasnije mogučno pojavljivanje C 3 ne treba vezivati ​​za ovu podmornicu, jer su nacionalisti tako nazvali radi propagande, već spomenutog Torricellia, kada je prepušten Franku. Cilj je bio propagandne naravi, podmornic je, kao promijenila stranu, a na komandni toranj je oslikana oznaka C-3. Tek kasnije je konačno dobila ime Sanjurjo. Podmornice Njemačke su se 21.12 sigurno vratile u Wilhlelmshaven. Grosse je odlikovan španjolskim Zlatnim krstom, a Frewald španjolskim Bronzanim krstom. Da se okite morali su sačekati junij 1939g. Izvjesno je da je kasnije još najmanje 8 podmornica dejstvovalo u španskim vodama (U 14, 25,26,27,31,33,34 i 35) klase IA, IIB i VIIA. Iako sveukupno nisu poželele neke spektakularne uspijehe , pružile su dragocijena iskustva koja su iskorištena u priprema za dejstva u II SR.

Podmornica C 3

Podmornice tipa "C" dizajnirala je holandska kompanija Holland Boat, a izgradila ih je po licenci Sociedad Española de Construcciones Navales iz Kartahene. Šest jedinica pušteno je u rad između 1928. i 1930. godine. Njihova dužina je bila 73,3 metra sa deplasmanom od 925 tona na površini i 1.144 tone potopljenih. Naoružanje se sastojalo od šest torpednih cijevi, četiri u pramcu i dvije na krmi, te jednog palubnog topa 75 mm. Bili su sposobni za 16,5 čvorova s ​​dizel motorima na površini, a 8,5 čvorova pod vodom. Maksimalna dubina ronjenja je bila 90 metara. Četrdeset ljudi od toga četiri oficira, činili su njenu posadu. Španska mornarica bila je prilično zadovoljna performansama čamaca, svi su plovili bez većih problema do izbijanja rata. Posada je bila neiskusna i nekompetenta, usled eliminacije viših oficira. Po izbijanju rata, komandant kapetan de Korbeta Havijer Salas bio je odsutan u Madridu, gde je i uhapšen. U čamcu, I WO, Teniente de Navío Viniegra je također uhapšen zajedno s jednim od dvojice mlađih oficira, Alférezom de Navío Jáudenesom. Preostali mlađi oficir, Alférez de Navío Antonio Arbona, imenovan je za komandanta, uz pristanak posade. Njegovom nedostatku iskustva u tom poslu, moralo se dodati da je nedavno prebačen sa druge podmornice drugog tipa u službi, B-5. Da bi mu pomogao, određen je časnik straže: Agustín Garsija, ranije kapetan trgovačke mornarice.

Kratka operativna istorija C-3 može se sumirati rekavši da se kretala, ali se nije borila. Prva misija je bila pratnja tankera do Tangera (tada međunarodna zona). Nakon toga je patrolirala oko Gibraltarskog moreuza. U augustu je poslana u Biskajski zaljev s nekim zalihama za izolovanu republikansku sjevernu zonu i naredbom da se lociraju i napadaju ratni brodovi nacionalista (nije pronašla ništa). Pozvana nazad ušla je u Malagu 6. oktobra.

Korištene internet strane: www.uboat.net http://theopensourcepa.altervista.org/doku.php?id=la_guerra_civile_spagnola http://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_Civil_War#Germany http://misviajesconhistoria.blogspot. ath.ecnext.com/coms2/gi_0199-567044/eLa-Guerra-Marina-1936-39.html http://en.wikipedia.org/wiki/German_involvement_in_the_Spanish_Civil_War http://www.ww2f.com/2spanish-tech-1936-39.html men.html