RSmg BALILA

Podmornica je tek stigla u zonu operacija, isplovila je na svoju drugu misiju, telegrafske stanice su stalno pokušavale da uspostave vezu, tražili su je na moru, dok iz jedne austrijske vijesti nisu zaključili da je podmornica izgubljena, Austrijci su bili jedini svjedoci njenog gubitka i njene poslednje borbe, koja je bila za svaku pohvalu.

13 i 14 jula 1916g. iz Brindisija su isplovile podmornice Faraday, H2, H3 i Balilla( Capitano di corvetta Farinata degli Uberti), sa zadacima u srednjem i južnom Jadranu. U bazu su se vratile samo H2 i Faraday.

Instrukcije za zadatak su izdate Balilli od Comando di Flottiglia di Brindisi dana 12 jula 1916.

Po instrukcijama Balilla je trebala isploviti u 10.00, 13. jula prema Capo Planki ( Rt Ploče), ploveći po ruti istočno od Palagruže da izbjegne susret sa podmornicom Leverrier koja je trebala napustiti svoju poziciju kod Planke 13. jula uvečer i vratiti se u Barlettu.

Od jutra 14 do uveče 15, trebala je izviđati kod Planke, pre svega sa zadatkom da obavještava komandu o kretanjima neprijatelja prema Kotoru odnosno Južnom Jadranu.

Ukoliko primjeti neprijateljaska kretanja, morala je stupiti u radiotelegrafsku vezu sa Cento Pozzi, sa Tremitima ili sa Ankonom, kao i da što brže dođe do obalne stanice (Vieste) radi podnošenja kompletnog izvještaja.

Ukoliko ima prilike za napad, bez rizika, treba da ga izvede.

Svake noći između 13.30 i 24.00 kaoi između 2.30 do 3.00 trebala je ako je to moguće radiotelegrafski komunicirati sa Brindisijem.

Noću 15, predviđen je povratak prema Barletti a 17.jula dolazak u Brindisi.

RSmg Balilli nije poslje isplovljenja bilo nikakvih vijesti, pored nje izgubio se i trag H3. Počela su traženja, koja nisu dala nikakve rezultate.

20. jula se pojavila vijest u austrijskim novinama:« U noči 14/15 naše torpiljarke su uništile na srednjem Jadranu podmornicu nepoznate pripadnosti . 12 sati kasnije jednu drugu italijansku. Od posade niko nije preživjeo.«

U sledečoj vijesti je rečeno da je potopljena italijanska podmornica 15. Jula u srednjem Jadranu, a nepoznata podmornica 12 sati kasnije u južnom Jadranu.

Svedočenje sa Faraday-a, odnosno i javljanja su nakazivala da je H3 naišla na minu i potonula. Faraday se nalazila u istij zoni kada je odjeknula snažna eksplozija u 13.30, 15. Jula, a nije primječen ni jedan neprijateljski brod. Bilo je skoro sigurno da je H3 udarila u minu. Isto je mišljeno za Balillu do kraja oktobra 1916g.

Tada je potopljena u Otrantu SM U 16, pa je uhapšena posada govorila o jednoj italijanskoj podmornici koja je potopljena u blizini Planke posle jednog sukoba sa dvije torpiljarke. Ovo je kasnije potvrđeno od poručnika Coraggia, oficira sa podmornice Pullino koji je bio u austrijskom zarobljeništvu. Posle povratka iz zarobljeništva ispričao je istu priču.

Ali detalji su se nalazili samo u u arhivima austrijske mornarice.

Prvo nešto o podmornici.

Podmornica je pripadala tipu »Laurenti« a zasnovana je u brodogradilištu Fiat San Giorgio del Muggiano(La Spezia),građena je jedina ovog tipa, kao oceanska podmornica za njemačku Kaiserliche Marine. Ovde osećam potrebu da napomenem da je sličan projekat trebao biti građen za austrijsku mornaricu po licenci Fiata San Giorgio u brodogradilištu Cantiere Navale Triestino, a početak izgradnje je predviđen 1914, ali je to početak rata sprječio, jer su bili svi kapaciteti brodogradilišta zapunjeni.

Nakon ulaska Italije u rat, podmornica koja je bila u izgradnji posle rekvizicije ulazi u italijansku mornaricu. Kvalifikacija joj je bila interesantna »torpediniera sommergibile«

Po svojim velikim dimenzijama bila je predviđena za upotrebu na širim prostranstvioma, tako da baš nije odgovarala za rat na Jadranu. U sastav je ušla 8. Augusta 1915, ali samo formalno, probe i kolodacija su završeni tek februara 1916.

Bila je to podmornica deplasmana 728/857 tona, dimenzija 65x6,05x4,17m, sa dva propelera pogonjena u nadvodnoj vožnji sa 2 motora diesel FIAT snage 2600 ks. Doplov u nadvodnoj vožnji 3500 NM sa 10 čv, a maksimalna brzina 14 čv. U podvodnoj vožnji pogonjena je sa dva elektromotora snage 450Kw, maksimalna brzina je bila 9 čv, a sa 3 čv je imala autonomiju 85 NM.

Maksimalna dubina ronjenja je bila 50m.

Naoružana je bila sa dvije pramčane TC i dvije krmene TC od 450mm. Na palubi je imala dva topa 76/30 m.

Posada 4 oficira i 34 podoficiri i mornari.

Borba i kraj RSmg Balille

Samo ime Balilla je simbol otpora prema Austrijcima, to je nadimak dječaka koji je kamenom gađao Austrijskog oficira, počevši tako pobunu u Genovi. Kasnije je u fašizmu su balille postale stadij u uzrastu muške djece, rođeni kao »Figli della lupa« od 6-10 godina »Balille«, od 10 do 13 »Balilla moschettiri« a posle 13 godina »Avangardisti«.

Sada je naš mali buntovnik opet sreo Austrijce, a taj se susret kobno završio.

14. jula 1916g, oko 8.30, signalna stanica Hum (na Visu)javila je prisustvo podmornice oko 10milja sjeverno od Visa. Telefonski su prenjeli informaciju da jedana neprijateljaska podmornica plovi prema zapadu sječući kvadrant 396 (skica). obavjestila je direktno torpiljarke koje su se nalazile u Visu.

Tamo su se zadesile jer su zajedno sa hidroavinom L 102 vršili pregled područja, pa su se preko noći zatekle u Vis. Radilo se torpiljarkama 65F( Helleparth)i 66F (Heinrich)tipa Kaiman.

Torpiljarke su dobivši obavjest u 21.20, u 21.30 već isplovile iz Visa u kursu NNW sa brzinom 20 čv. Mjesec se nalazuo na SE. Odmah su pripremili torpeda i namjestili na dva pramčena dubinu 4m a na krmeni 8 m. Tako su plovile cca 8 NM pa se okrenule prema N kako bi sa gornje strane ušli u kvadrant 395 u kojem se po nijihovom proračunu sada nalazila podmornica. Posle 10 minuta plovidbe ugledale su po pramcu lijevo gust dim, udaljen približno 5 NM. U 22.15 promijenile su kurs okrenuvši se prema dimu. U 22.30 je 65F stigla do tog mijesta, osjetio se jak miris nafte ,a vidjela se i ravna linija, koja je vjerovatno bila trag od podmornice. Okrenuli su po tragu u kurs 280, a trag se završavao sa jednom velikom zakrpom. 65 je spustila u more drachen-a(zmaja), eksplozivne paravane. To su dva eksplozivna tijela sa dubinskim krilcima koja su se teglila lijevo i desno na čelik čelu, a pri udaru u podmornicu bi eksplodirala. Ima raznih podataka kojeg su koristili, ali je po mom mišljenju relevantan podatak da je to bilo njemački UD15, koji se je teglio na čelik čelu od 90 m a dostizao je dubinu od 25m, naredivši isto 66. Plovili su u liniji udaljeni 500m sa brzinom 15čv , u zig –zag kursevima koji su generalno gledano pokrivali predviđen kurs podmornice.

Posle trečeg okreta u zig-zagu, u 22.45 na poziciji I (na crtežu) po pramcu ljevo, na udaljenosti 600m, vidjeo se toranj podmornice koji rapidno izronjavao. Komandant Helleparth (65) naredio je da presjeku tegalj eksplozivnih paravana i naredio da se otvori artiljerijska vatra na podmornicu. U isto vrjeme je počeo okretati ljevo i dao mašine svom snagom naprjed. Tada je primjetio torpedo koji je jurio prema torpiljarki sa lijeve strane, pa je pokrenuo mašinu svom snagom krmom, kako bi što brže okrenuo pramac prema torpedu i tako smanjio siluetu. Torpedo je projurio po krmi.

Komandant torpiljarke je naredio lansiranje torpeda prema podmornici, stroj pola snage krmom, kada je začuo eksploziju po krmi lijevo, koja je snažno zatresla torpiljarku. Krma je bila uvijena u gust oblak dima. Torpedo je promašilo podmornicu.

Vidjevši da stroj radi bez ikakvih problema, prebacio je stroj svom snagom naprjed, okrenuvši prema podmornici. Krmeni torpedo na torpiljarki je ispao iz ležišta a aktivirao se i motor torpeda , što od eksplozije, što od naglog zaokreta ljevo. Naredio je da se torpedo učvrsti na krmi. Kormilo nije baš slušalo, a krma je duboko uronila u more.

65 nije pogođen, koko je mislio komandant, već je vozeći krmom udario u vlastiti eksplozivni paravan.

Iako je naredio da se tegalj presječe, posada na krmi je prečula naređenje, odnosno prvi oficir Strassmann, je izjavio da se na krmi nije čuo ni vidjeo ništa od buke motora i dima, pa je tek kada je brod zavezo krmom naredio da se presječe čelik čelo, što je bilo apsolutno prekasno,pa je elisa uhvatila tegalj koji se omotao oko propelera ( to je viđeno kasnije kada je izvršen pregled od strane ronioca) i privukao paravan koji je udario u brod po krmi ljevo.

Stigavši na poziciju II 300m od podmornice U II (shema), ugledao je drugi torpedo ispaljen na torpiljarku . Kormilo je dao ljevo sasvim i torpedo je projurilo sa desne strane 65E. Pošto je već stigao iznad podmornice opet je zavezao krmom , zadržavajući minimalno rastojanje od podmornice

Sad možemo samo špekulisati šta se dešavalo u Balilli, ali vjerovatno su čuvši eksploziju , Italjani izronili i vidjevši 65 ispalili drugi torpedo. Kako je 65 imala krmu skoro do palube uronjenu,a pramac dignut iz vode, vjerovatno je komandant Balille mislio završiti borbu sa topovima (Balila je imala kalibar 76, a torpiljarke kalibar 47mm).

Nije se toranj ni pojavio na površini 65 je otvorila artiljerijsku vatru. Podmornica je izronila sa cjelom palubom, a 65 je pratila vozeći krmom na minimalnoj distanci 20 do 40m ( situacija U IV , 65-4) Sa ove distance projektili su udarali u toranj i trup podmornice, a neki su eksplodirali i u trupu podmornice. Sada se približila i 66, koja je sa prekidima počela otvarat artiljerijsku vatru. Na poziciji U-V podmornica je počela da zaronjava da na poziciji U-VI nestala pod morem. Do tog momenta samo 65E je ispalila oko 100 granata. Krma je sve više tonula, kormilarski mehanizam je otkazao, pa je komandant naredio da se pređe na rezervno kormilarenje i da se provjeri plovnost broda i oštećenja na krmi.

U to vrjeme na 300m po krmi desno je izronio toranj i krma podmornice , 65-VII, U 7, pa je ispaljen još jedan torpedo prema podmornici, koji je opet promašio. Podmornica je opet zaronila, ali posle nekoliko minuta opet je izronila na isti način.

66 se nalazila u tom momentu desno po krmi 65 u suprotnom kursu od pomornice, pozicija 65-8,66-8 i U-8. Sa 65 je naređeno da 66 torpedira podmornicu koja je ostala nepomična. Komandant 66 naređuje kormilo ljevo sasvim da dođe u povoljan položaj za lansiranje . U 23.20 je ispalila dva torpeda od kojih je jedan pogodio podmornicu, koja je konačno nestala u talasima Jadrana (pozicija U-iX i X)

65 je motor zaustavljen, pa 66 dolazi do nje i veže se za njen desni bok, tako da su za vez iskorišteni sidreni lanci torpiljarki koji su provučeni ispod kobilica. Javljeni je radiotelegrafski o situaciji, a 65 je ovako vezana polako tegljena prema obali.

U 2.00 dolazi torpiljarka 11, a u 3.30 torpiljarke 10 i 12 sa remorkerom Bronte, koji se je vezao za ljevi bok i počeo sa svojim pumpama ispumpavati vodu iz 65. Na 65 je prebačen i materijal da dodatno ojačaju pregrade, radi prodora mora. U 8,55 su uplovili u Šibenik.

Dijelovi podmornice podignuti na 66 su nakazivali da je podmornica italijanska. Na austrijskoj strani nije bilo gubitaka u ljudstvu.

Možda će neko postaviti pitanje zašto podmornica nije izronila i prihvatila artiljerijski okršaj, posebno kada više nije bila u stanju da roni, vjerovatno je odgovor u tome da su i izlazi bili oštećeni od artiljerijske paljbe, možda je i komandant bio mrtav ...... otvor na tornju se nije otvarao tokom borbe.

A sama plovidba podmornice u krugu je sigurno bila posljedica kvara na kormilu.